ZA EMISIJU "Otvoreno", emitiranu u četvrtak, teško bi se moglo reći kako predstavlja samo jedan mali komadić medijske lavine pokrenute najnovijim operetskim zapletima u slučaju Glavaš.

Mislav Bago je, za razliku od Hloverke Novak-Srzić prije tri večeri, uspio u naumu da njegova emisija ne bude još jedno besmisleno i predvidljivo ponavljanje svega onoga što se, na ovaj ili onaj način, o toj temi moglo čuti prethodnih nekoliko godina.

Bago je izborom gostiju, a i načinom na koji je vodio raspravu, izbjegao zamku u koju padaju toliki medijski djelatnici koji se bave tim djelićem bliske hrvatske prošlosti koji - kao i mnogi drugi - sve više truje današnju sadašnjost.

Umjesto da se cijela stvar postavi kroz jednostavnu dilemu oko toga je li Glavaš heroj ili zločinac te tako rasprava utopi u emocionalnim argumentima vezanim uz domovinski rat, priča o ovotjednom loptanju sudaca i saborskih zastupnika je ispričana iz hladne, čisto tehničke dimenzije u kojoj Branimir Glavaš, događaji u kojima je sudjelovao, pa ni zločini za koje ga se optužuje nisu toliko važni koliko pitanje o tome kako će cijela sapunica utjecati na hrvatsku budućnost i koliko ona općenito govori o današnjem hrvatskom društvu i državi.

A ako je netko iz ovotjednih događaja htio dobiti nekakvu jasnu spoznaju, ona je bila najjasnija u sferi pravosuđa - institucije čija su korupcija i nesposobnost predstavljaju tako notornu, tako dugotrajnu i tako frustrirajuća činjenica da se o njima više jednostavno ne voli raspravljati.

U četvrtak se, međutim, o tome raspravljalo, i zato što su trojica od četvoro gostiju vezana upravo u pravnu struku, a dvojica - bivši osječki državni odvjetnik Krunisav Olujić i bivši predsjednik Županijskog suda u Osijeku - i indirektno za slučaj za Glavaš.

Rasprava je bila kvalitetna i zato što se, usprkos iznošenja suprotstavljenih stavova, uglavnom vrtjela oko onoga što je u cijeloj priči najvažnije -potpunog zakazivanja hrvatske države u ovom slučaju.

Zločini su bili notorna činjenica, o njima se godinama govorilo, ali se ama baš ništa nije poduzimalo - čak i kada su prestale političke i druge okolnosti koje bi na bilo kakav način mogle opravdati njihovo ignoriranje.

Ono što je u sinoćnjoj raspravi najžalosnije jest otkriće da se zapravo mnoge stvari, imena, detalji i događaji koje tek danas izranjaju u javnosti bili itekako dobro poznati institucijama.

Olujić tvrdi da je njegovo državno odvjetništvo također raspolagalo svim nužnim podacima, ali da - kako on to kaže - nije bilo "političke volje". Kljajić, je pak, u nastojanju da na posredan način opravda tu praksu, sinoć izrekao tvrdnju koja - ako se pokaže istinitom - može predstavljati jednu od najneugodnijih istina domovinskog rata.

Naime, prema njemu je cijeli niz srpskih ratnih zločinaca ostao nekažnjen temeljem primjene Zakona o oprostu, iako je zakon izrijekom od bilo kakvog oprosta isključivoa bilo koga optuženog ili osumnjičenog za ratni zločin. Kljajić je to objasnio nalogom s vrha, tj. od predsdjenika Tuđmana, da se sva djela ratnih zločina prekvalificiraju u "lakša" kaznena djela na koje bi se mogao primijeniti Zakon o oprostu u svrhu mirne reintegracije okupiranih područja.

Ukoliko je sve to točno, onda je Kljajić time indirektno optužio najviši vrh države za prikrivanje ratnih zločina. Lako je pretpostaviti da će mnogi to što je riječ o zločinima počinjenim nad Hrvatima nastojati iskoristiti kao opravdanje za slična prikrivanja zločina počinjenih nad Srbima.

I opet će u igri biti ta zlosretna fraza "nacionalni interes" kojom su se stoljećima opravdavala tolika povijesna zlodjela.

Činjenica da je takvu frazu prihvatilo hrvatsko pravosuđe - institucija kojoj bi jedina vodilja trebali biti hrvatski ustav i zakoni - je bio samo jedan mali kamenčić u mozaiku svih problema s kojima se suočava hrvatsko društvo. Ako se zlu iz nekih "viših razloga" progledalo kroz prste kada se to zlo ogledalo kroz zvjersko mučenje i ubijanje nedužnih ljudi, nije bilo teško pretpostaviti da će se zlu daleko lakše praštati kada se bude pojavljivalo u nešto manje jasnim oblicima - poput poslovnih imperija i "stupova društva" izgrađenih na bezočnoj pljački i kriminalu.

Tako je "nacionalni interes" - kasnije transformiran u dogmu o apsolutnoj "čistoći" domovinskog rata - postao kišobran za mnoge stvari koje sa stvaranjem ili obranom države nemaju baš previše veze, a nekad - kao što je to slučaj ovih dana - predstavljaju njeno rušenje. Međutim, sama činjenica da se danas sve direktnije govori o tome se može shvatiti kao svojevrstan napredak, jer bez svijesti o kaljuži u koju je Hrvatska zapala neće biti nikakvog rješavanja ovih, pa ni drugih problema.

A za rješavanje tih problema postoji potencijal, koji se sinoć natuknuo činjenicom da su jednoj od nesuđenih žrtava mračne osiječke priče život, ignorirajući njegovu "pogrešnu" nacionalnost i ratne okolnosti, spasili pripadnici Hrvatske vojske i tako dokazali kako u ovoj zemlji još uvijek ima onih koji svoju ljudsku, građansku i profesionalnu dužnost pretpostavljaju nekim višim "nacionalnim" interesima. Zato se može reći kako Hrvatska u svom bijegu od mračne prošlosti ipak može nazrijeti tračak svjetla na kraju tunela.